Ne verovati rečima žene žrtve nasilja ravno je vršenju nasilja nad njom

Ne verovati rečima žene žrtve nasilja ravno je vršenju nasilja nad njom

Sofija Stojanović je dvadesetjednogodišnja studentkinja Pravnog fakulteta u Nišu. Rođena je u Babušnici, malom mestu u Pirotskom okrugu, na jugu Srbije, a sa 19 godina se preselila u Niš na studije. Sofija je jedna od studentkinja koja je pohađala radionicu „Mogu da neću“. Sa njom smo razgovarale o položaju devojaka u Srbiji, izazovima sa kojima se susreću i njenim razmišljanjima o rodno zasnovanom nasilju nakon radionice.

 

Šta je bilo najvažnije tokom radionice „Mogu da neću“ što si saznala i šta je ostavilo najjači utisak?

 

Najvažnije što sam saznala tokom radionice bilo je to da se i uvrede i pogrdne reči smatraju nasiljem. Poražavajuće je da se uvrede i pogrdne reči toliko često upućuju ljudima, a naročito ženama, da smo to počeli tretirati kao uobičajenu pojavu u društvu. Jedna od vežbi na radionici koja je ostavila najjači utisak na mene je ona koja sastojala u tome da dve učesnice radionice koračaju jedna prema drugoj dok jedna ne da znak da se druga zaustavi. Sve devojke dozvolile su partnerkama da im priđu prilično blizu, dok sam ja svoju zaustavljala gotovo na pola puta. Radionica mi je pomogla da uvidim koliko daleko zapravo držim ljude od sebe, bila sam u šoku kada sam videla kolika je razlika u distanci između moje partnerke i mene, a kolika između ostalih devojaka. Razmišljala sam o tome danima nakon toga.

 

Da li je radionica doprinela promeni nekih tvojih stavova ili stavova tvojih vršnjakinja? Kojih i na koji način?

 

Radionica nije promenila moje stavove, ali je u velikoj meri doprinela tome da oni budu jos čvršći. Naročito mom stavu o tome da ženi uvek treba verovati. Za ženu koja je pretrpela ili trpi bilo koji oblik nasilja, jako je teško i traumatično da o tome govori jer, pričajući o onome što je preživela, ona to ponovo proživljava. Ne verovati njenim rečima, po mom mišljenju, ravno je vršenju nasilja nad njom.

Osećam bes što se u XXI veku, društvo koje pretenduje da sebe nazove civilizovanim, još uvek bori sa problemom nejednakosti među polovima. Radionice poput ove odličan su način da se mladima stavi do znanja težina problema sa kojima se društvo suočava i ukaže na put za rešavanje istog.

 

Da li si sa nekim razgovarala o znanjima i iskustvima sa radionice? Kakve su bile reakcije?

 

Da, kolege i koleginice sa kojima sam razgovarala su se složile da su vežbe bile jako zanimljive. Reakcije na temu diskusija bile su podeljene. Bilo je tu neprimerenih „šala“, pojedini su pravdavali nasilno ponašanje prema ženama, govoreći da živimo u tradicionalnom i patrijarhalnom društvu i da je to normalno. Ipak, bilo je i onih koji su shvatili ozbiljnost problema o kojima je na radionici bilo reči.

 

Da li misliš da su radionice poput „Mogu da neću“ potrebne tvojim vršnjakinjama?

 

Radionice poput ove su neophodne mojim vršnjakinjama jer, na žalost, u XXI veku još uvek ima dosta onih koje smatraju da su dužne da trpe uvrede, neumesne komentare i udarce samo zato što su ženskog pola. Devojke, međutim, nisu jedine koje treba uključiti u ovakve radionice. Jako je važno da i momci uvide da je neophodna promena stavova po ovim pitanjima. Ipak, iako je važno organizovati i radionice koje će biti namenjene mešovitim grupama učesnika, isključivo ženski prostor je veoma važan. Čini mi se da se žene osećaju sigurnije i slobodnije kada se nalaze okružene drugim ženama, mogu da iskažu svoje mišljenje, podele svoje strahove i iskustva. Meni je, lično, mnogo značilo to što su na radionici bile prisutne samo osobe ženskog pola.

 

Rad sa studentkinjama podrazumevao je poseban fokus i diskusiju o seksualnom uznemiravanju. Kako ti se činila diskusija koju smo imale i da li smatraš da je problem seksualnog uznemiravanja na visokoškolskim ustanovama dovoljno prepoznat? Šta misliš da bi bilo važno raditi na ovom polju?

 

Seksualno uznemiravanje u visokoškolskim ustanovama predstavlja ozbiljan problem koji se uvek nekako gura pod tepih. O njemu se nikada ne govori javno, naročito ne u samim visokoškolskim ustanovama. Na radionici „Mogu da neću“ sam prvi put učestvovala u diskusiji o ovom problemu i jako mi je drago što je to bilo baš u zgradi fakulteta.

Svi smo svesni neprimerenih pogleda, pitanja, komentara i predloga koji se studentkinjama upućuju u prostorijama visokoškolskih ustanova. To nije tajna. Takve stvari se dešavaju u amfiteatrima, hodnicima, kabinetima. Devojke često same govore o tome sa svojim koleginicama i kolegama i na to dobijaju komentare poput: „O, hvališ se!“, „A tebi to smeta…?“, „Šta ti fali, bar ne moraš da učiš“. Društvo kao da je slepo za ovaj problem ili ga ne prepoznaje kao takav. Česti su i komentari poput: „Profesor želi da ima seksualne odnose sa tobom? To treba da ti imponuje! To je jedan ispit manje!“ Ili još gore: „Sama si tražila. Ko ti je kriv što si došla tako obučena/našminkana/što se javljaš/što se ističeš?!“

Ne, to ne imponuje devojci, to nije lakši način da se ispit položi, to je zlostavljanje. I ona nikada ne može biti kriva za to. Posle ovakvih komentara okoline, devojke prestaju da pričaju o tome… Ne mogu se obratiti drugim profesorima, jer… Pa, može se desiti da naiđu na zaštitu, a može se ispostaviti i da drugi profesor nije ni po čemu različit od prvog.

Neke studentkinje stanu tu sa studijama. Neke, valjda mireći se sa situacijom, nasilniku kažu „da“, ne misleći zaista „da“. I tako problem živi, prihvaćen od svih kao nešto normalno, neprepoznat kao problem.

Roditelji, šaljući decu na studije, brinu da deca ne upadnu u loše društvo, ili da se ne odaju porocima… Nadaju se da će njihova deca što više vremena posvetiti fakultetu. A šta im taj fakultet pruža?! Mogućnost da nauče, ali i mogućnost da svojim telom „kupe“ ocene?! Visokoškolske ustanove imaju, ako ne pravnu, a onda moralnu dužnost da svoje studente i studentkinje zaštite. Uz dobru saradnju nastavnika (ili još bolje nastavnica), studentkinja i studenata, ne postoji nikakva prepreka da na svakome fakultetu postoji „služba“ kojoj bi se studentkinje mogle obratiti kada se susretnu sa ovim problemom. Za to nisu potrebna nikakva finansijska sredstva, potrebna je samo volja.

 

Šta misliš da su najveći izazovi sa kojima se ti i tvoje vršnjakinje susrećete u svakodnevnici kada je reč o temi položaja žena u društvu i temi nasilja prema ženama?

 

Čini mi se da je najveći izazov za većinu devojaka mojih godina da kažu „ne“. Ne – nasilju, uvredama, udarcima, nepristojnim ponudama… Vrlo često žene sve ovo trpe jer se boje toga kako će njihova svakodnevica izgledati posle te reči. Previše često postavljaju pitanja poput „Šta će on pomisliti? Šta će ljudi reći? Da li sam ja kriva? Mozda sam to zaslužila?“ Ne smemo ih kriviti zbog toga ili gubiti razumevanja za njih, već im moramo biti podrška u trenutku kada budu bile spremne da se suoče sa tim izazovom.

 

Kako bi za tebe izgledao svet u kome žene i muškarci ravnopravno dele prava i odgovornosti?

 

Na fakultetu, već dve i po godine, iz raznih predmeta, slušamo o tome kako su žene i muškarci jednaki u pravima, kako nema diskriminacije po osnovu pola, kako i jedni i drugi imaju jednake mogućnosti. Ujedinjene Nacije, Savet Evrope i naš zakonodavac saglasni su po pitanju jednakosti polova – među ženama i muškarcima nema razlike! Društvo ne misli tako i iz dana u dan svojim postupcima pokazuje da nema jednakosti među polovima. U ravnopravno svetu, muškarci bi imali daleko više odgovornosti, pa bismo ih s pravom mogli pitati zbog čega nisu vaspitali decu kako treba; zbog čega kuća nije raspremljena i ručak skuvan; zašto ne nađu posao, već sede kod kuće i čuvaju decu; zašto nisu uvek lepo obučeni i zašto im frizura nije sređena… Previše pitanja, zar ne? Previše odgovornosti? Sa druge strane, žene bi konačno uživale prava koja svakome čoveku pripadaju – prava na koja su vekovima čekale da budu poštovana.


Ova akcija je sprovedena u okviru kampanje Mogu da neću…