Šta smo sve naučile iz slučaja seksualnog uznemiravanja maloletnice u beogradskom tramvaju?

Šta smo sve naučile iz slučaja seksualnog uznemiravanja maloletnice u beogradskom tramvaju?

Snimak seksualnog uznemiravanja maloletne devojčice u beogradskom tramvaju, u kome se jasno vidi kako je muškarac napada i dodiruje izuzetno je potresao javnost. Osim besa usmerenog ka nasilniku, ljutnju javnosti izazvalo je i to što nijedna od putnica, (u tramvaju je bilo nekoliko žena) nije reagovala i priskočila u pomoć devojčici.

 

Javnost je burno reagovala: društvene mreže, na kojima se snimak prvobitno pojavio, plamtele su od komentara i deljenja ovog videa, mediji su se nadovezali na priču, u komentarisanje su se uključili psihološkinje i druge analitičarke. Država, tj policija, je hitro reagovala i vrlo brzo je nasilnik uhapšen i pritvoren. On je saslušan, a očekuje se da ovih dana bude saslušana i devojčica.

 

Pre samo desetak dana, u okviru kampanje “Mogu da neću”, pod sloganom “Zaštićena” pokrenule smo akcije informisanja javnosti o tome koliko je seksualno uznemiravanje rasprostranjeno. Statistika je tužna – ali je dodatno poražavajuće i to što ne prepoznajemo sve oblike seksualnog uznemiravanja, to što ih tolerišemo, ne prozivamo javno i, konačno, ne kažnjavamo.

 

Da li nas je slučaj uznemiravanja u tramvaju potresao zato što smo se iznenadili ili zato što smo tu scenu eksplicitno videli? Da li bismo isto tako burno reagovali da je u pitanju bila odrasla žena ili bismo se pitali šta je obukla i na koji način je izazvala nasilnika? Da li je tajna da je gradski prevoz jedno od najneprijatnijih mesta za žene jer tu najčešće doživljavaju razne forme seksualnog uznemiravanja? Nismo slučajno, u okviru akcije “Zaštićena”, postavili plakate sa informacijama o tome šta je sve seksualno uznemiravanje baš u gradske autobuse u Beogradu i u Novom Sadu.

 

Napad na devojčicu u tramvaju, zabeležen kamerom, ponudio nam je nekoliko lekcija. Šta smo sve naučili?

1. Seksualno uznemiravanje je prisutno svuda oko nas, samo ga ne primećujemo ili ne prepoznajemo
2. Svi mogu biti žrtve seksualnog uznemiravanja – bez obzira na godine, pol, druge karakteristike
3. Treba da verujemo ženama kada progovore o seksualnom uznemiravanju, a ne da im kažemo “nije to ništa, i meni se dešavalo
4. Javna je tajna da je gradski prevoz mesto na kom se ženama događa da se muškarci priljubljuju uz njih, trljaju svojim telom o njihovo, dodiruju ih i na druge načine im ugrožavaju lični prostor

 

Evo kako je o ovome govorila naša Sanja Pavlović, iz Autonomnog ženskog centra, za BBC na srpskom jeziku: “Stvar je u tome da ovde imamo dokaz, a inače imamo veliki broj slučajeva u kojima dokaz ne postoji i mi ne verujemo ženama. Dodatno, ovde je u pitanju devojčica, da je starija žena u pitanju i pored dokaza bismo se pitali šta je ona uradila da se nađe u takvoj situaciji”.

 

Veliki prezir javnosti izazvala je činjenica da nijedna od putnica u tramvaju nije reagovala, nije odbranila devojčicu, niti se obratila vozaču za pomoć. Treba imati u vidu da postoje različiti načini reagovanja u prisustvu nasilnika. Neko se brani, neko beži, a nečije telo se, jednostavno, paralizuje, “smrzne”, ne reaguje jer to prepoznaje kao veliku opasnost i smatra da će preživeti samo ako se potpuno smiri. Ne znamo da li je neko od prisutnih putnica možda već imao slično iskustvo u životu pa se, prosto, plaši da reaguje. Ovo je specifična situacija u kojoj su se u zatvorenom prostoru sa nasilnikom našle samo žene. Svaka od nas učena je od malih nogu da se plaši seksualnog nasilja jer je ono svuda oko nas i da pazi na svoje kretanje i ponašanje. Zato razumemo žene koje od straha u ovakvoj situaciji nisu mogle da odreaguju.

 

Reakcija društva treba da bude usmerena na nasilnika, a ne na svedokinje.

 

Bobana Macanović, direktorka Autonomnog ženskog centra, ovako je za Vice komentarisala bes javnosti prema putnicama: “Mi moramo njemu i sličnima da poručimo da na takvo ponašanje nemaju pravo i da ono nije društveno prihvatljivo. U suprotnom, šta ćemo sa situacijama u kojima ne sede tri žene u blizini?”

 

No, što otvorenije i glasnije budemo pričali o tome, što bude više prijavljenih za polno uznemiravanje, i još važnije, što više bude osuđenih za to delo, ali i što više budemo učili naše dečake da nije u redu da dodiruju svoje drugarice i da treba da poštuju njihove granice – to će i oni koji su svedokinje i svedoci takvih slučajeva biti spremniji da pomognu i, možda, nekada i spreče da se ovakve stvari dogode.

 

To je, verujemo, najvažnija lekcija iz ovog primera.


Ova akcija je sprovedena u okviru kampanje Mogu da neću…